http://www.youtube.com/watch?v=guu1dzKoh3Q
Zar ti da to uradis? Ti, kojem sam vjerovala vise nego samoj sebi..
Falis mi. Falis mi svakom porom moga bica; fali mi tvoj miris, tvoje rijeci, tvoj osmijeh. Falis mi da budes moj, da znam da ti pripadam. Od sjecanja se ne zivi, znam to, ali kako krenuti dalje kad si bio sve sto sam ikad trazila? Kako se radovati nekim drugim ocima, ljubiti neke druge usne, kad ni jedne nece biti tvoje? Sve smo mogli mi, samo je trebalo ostati, istrajati. Najlakse je dici ruke od svega, kad postane tesko. Nasi snovi se razilaze i ja to znam, ali uvijek ce nas vezati ista spona, a to je da smo '' bili pravi, u pogrešno vrijeme ''.
Znam, tebi je lako, krenut ces dalje, bez gubljenja vremena na to da zastanes i sjetis se svega, jer znas, ako se samo prepustis sjecanju, ono ce te vratiti meni.
I ne krivim te. Ko bi ostao pored mene onako lude, zaljubljene, onako tebi savrsene? Znas da te ljubav prema meni u isto vrijeme slabila i cinila jakim, davala ti volju i vjeru u ljude, a s druge strane odvlacila u nas mali svijet, u svijet gdje su svi drugi gubili na znacaju. Naravno da to sebi nisi mogao dopustiti, odgurnuo si me od sebe, jer te moja ljubav sprijecavala da ides do cilja, putem koji se vec odavno prije mene sebi utabao.
A ne znas i mozda nikad neces ni otkriti, da koliko god te slabila, moja ljubav je bila u stanju da na svojim krilima odnese do tog cilja.
Nikad nisi upoznao onu pravu mene; ono malo sto si o meni naucio, bilo je dovoljno da ti postanem bitna, ali nedovoljno da te zadrzi, da prevagne izmedju snova i teznje ka uspjehu i mene. Ono sto znas o meni, nista je spram onoga sto si jos mogao da naucis, da se uvjeris da postoje ljudi koji vole bez rezerve, bez interesa, tebe takvog kakav si. Ja nisam savrsena, iako si mi ti dodijelio taj epitet, tvoja ljubav me cinila savrsenom i trebas mi, da mi vratis osmijeh na lice. Umorna sam od laznog osmijeha, od maske koju nosim pred svim drugim ljudima, toliko cesto i toliko dobro glumim, da cu na kraju poceti da vjerujem da se stvarno dobro osjecam, da ovaj osmijeh nije samo predstava za druge. Krila sam nasu srecu, iz straha da je neko ne narusi, da je zlobni ljudi ne isprljaju svojom gorcinom. Sad krijem tugu. Niko mi nije ni sretne dane brojao, pa nek se ne raduju sto patim.
Jedino jastuk i moja cetiri zida znaju pravu istinu, da se slomim svaki put cim ostanem sama, kad pokusam da zaspim. Ne mirim se s tim da je tako moralo da bude i da ljudi, po tvojoj logici, kad je sve savrseno, trebaju da se razdvoje na vrijeme, da ne bi unistili jedno drugo. U koje vrijeme? Ovo sigurno nije to vrijeme koje olaksava. Ovo je vrijeme koje svojim proticanjem samo donosi surovu realnost da nisi tu, i da kako odmice, sve su manje sanse da ces ikad biti. Ne donosi ni mrvu spokoja, olaksanja, samo mozda poneku laznu nadu i to je sve. Malo li je, zar ne? Malo u odnosu na ono sto je moglo da bude, ali ono sto nije bilo, ocigledno nije ni trebalo da se desi.
Ti bjezis od ljubavi. A ljubav i ja smo kao jedno. Bjezis jer se plasis spoznaje da sam ja sve ono sto si ikad trazio i kad si konacno nasao to u jednoj osobi, uplasio si se onog sto sam ti postala. Vazna, kao malo ko do sad. I razumijem te, a ne bih trebala. Ne bih ti trebala nalaziti opravdanja, a uporno to radim, zato sto si ti sve ono sto zelim, a nemam, a ja sam sve sto ti zelis, a i ne znas da imas. A imas me, zauvijek.
Ja cekam. Cekam onog pravog tebe, da se jednom vratis i nastavis ili zavrsis ono sto si zapoceo. Jer ovo ne zavrsava. Sve dok bjezis, znaci da nesto osjecas i dalje. Cekam onog tebe koji se ne plasi svojih osjecanja, kojem nisam samo broj vise, nego ona koju vrijedi cuvati. Koliko poruka poslanih u prazno, koliko poziva prekinutih prije nego telefon zazvoni, koliko dana mucenih slutnjom i nedostatkom tebe jos mora da prodje, pitam se...
Jednom, kad se probudis u zagrljaju Bezimene, samo jednog broja vise, shvatit ces da sve sto vrijedilo je bili smo mi. I tad me potrazi. Naci ces me negdje izmedju svojih zelja i mojih nadanja. Tu sam zaglavila, sa zeljom, ali bez snage da krenem dalje, upletena u konce svojih snova.
I jednom kad se vratis, sve ce biti dio proslosti, sve osim moje ljubavi. I moci ces me imati, onakvu kakvu si me oduvijek zelio. Jer se ja ne mijenjam, duso.
A do tad, odlucila sam da volim, cekajuci.. Tako sve ima vise smisla. I bol. I ljubav.
Trenutak slabosti.
Priznanje bi mi otvorilo sve mracne kutke istine, i uplelo u cvrstu paukovu mrezu iz koje ne bih mogla pobjeci..
Ne zelim da osjetis tudji dah na svom licu, ne zelim da neko drugi osjeti toplinu tvojih ruku, sigurnost tvog zagrljaja i miris tvog tijela.
Gdje smo nestali sretni mi? I jos uvijek ti sirom ruke pruzam, neces nikad saznati.
Vidim te, a tebe nema, cujem te a nisi tu..
Volim te.
Nikad te vise necu izgubiti.
Jak si.
